Trideset godina je prošlo od brutalne agresije na suverenu i međunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu, a Bošnjaci kao da i dalje nisu izvukli pouke iz prošlosti. Umjesto da jačaju kolektivnu svijest, samopouzdanje i političku zrelost, mnogi su upali u zamku zaborava i površnog odnosa prema sopstvenoj prošlosti domovine Bosne i Hercegovine. Zaboravili su logore, masovne grobnice, sistemska silovanja, spaljena sela i presuđeni genocid u Srebrenici, zaboravili su sve ono što su preživjeli samo zato što su bili Bošnjaci i što su stajali na braniku jedine im domovine. Danas neki, kroz kafanske šale i bez trunke samopoštovanja, komentarišu kako im je “simpatičan” Milorad Dodik, jer “govori šta hoće” i “ne boji se nikoga”, kao da nije riječ o čovjeku koji negira državu, „pljuje“ po državnom ustavu, veliča presuđene ratne zločince i sanja o njenom komadanju. Zar je bošnjački narod spao na to da, nakon svega, veliča jednog kabadahiju, političkog siledžiju, bjegunca pred pravosudnim institucijama, koji je ušao u otvoreni sukob s istinom, pravdom i državom u kojoj živi? On nije hrabar, on koristi slabost sistema i konfuziju naroda. Njegov kraj će neminovno doći, jer Bosna i Hercegovina je preživjela i snažnije od njega. Ovdje su propadali sultani, carevi, i diktatori u dvadesetom stoljeću. Pitanje je, međutim, hoće li Bošnjaci do tada uspjeti preživjeti sami sebe, odnosno svoju razjedinjenost, sitne interese, te sve dublji gubitak nacionalnog i vjerskog identiteta.
A još važnije pitanje od Dodika jeste, imaju li danas Bošnjaci svoje lavove? Imaju li lidere kalibra rahmetli Alije Izetbegovića, Mehmeda Spahe, Huseina Gradaščevića, i ostalih koji su imali jasnu viziju, koji su znali da narod treba povesti, a ne zbuniti? Gdje su danas ti hrabri, odlučni, mudri i čisti ljudi koji ne pristaju na poltronske igre, koji ne kalkulišu s narodom, koji ne mute vodu već je razbistruju? Ima li među sadašnjim vođama iko ko zna jasno reći da je jedini besprijekorni cilj članstvo Bosne i Hercegovine u NATO savezu i Evropskoj uniji? Jer bez tog cilja, sve se drugo pretvara u beskonačno vrćenje u krug tj. u pustoš koja izjeda državu iznutra.
Nema napretka narodu koji se smije na račun vlastitih rana, koji ne uči iz prošlosti i kojem su kompleks i samoponiženje postali svakodnevnica. Dok Bošnjaci jedni druge sapliću, dotle neprijatelji marširaju sigurni da otpora više nema. U konačnici zaborav je nova forma izdaje, a šutnja pred nepravdom znak unutrašnje kapitulacije. Ako se Bošnjaci ne dozovu pameti i ne počnu graditi političku snagu iznutra, ne treba im više niko, sami će biti odgovorni za ono što dolazi.
Bosna nije ničija igračka, a Bošnjaci nisu tu da aplaudiraju tuđim planovima. Vrijeme je da se probudi duh otpora, ali ovaj put ne puškom, već znanjem, strategijom i beskompromisnim zalaganjem za evropsku, demokratsku i sigurnu državu. Vrijeme je da prestanu gledati u Dodika i da počnu gledati u ogledalo jer pitanje opstanka Bosne nije pitanje Dodika, već pitanje naroda koji se u njoj zove bošnjački. Ukoliko se ne rode novi lavovi bošnjačkog naroda, ili ako ih narod ne prepozna i ne podrži, budućnost će biti samo blijeda sjena onoga za šta su hiljade dale život. A to nijedan narod sebi ne smije dopustiti.