Na jednom mjestu, skromno i tiho, stoje dva nišana. Oni označavaju pogibiju rahmetli komandanta Izeta Nanića i rahmetli Mehe Bašića.
Za one koji ne znaju, Meho Bašić bio je desna ruka komandanta Nanića – čovjek od najvećeg povjerenja. Svojim idejama i planovima znao je fascinirati komandanta, a poznavanje terena, stečeno godinama lova, u ratnim okolnostima postalo je neprocjenjiva prednost.
Njih dvojica nisu bili samo saborci – bili su prijatelji koji su se međusobno uvažavali i poštovali. Postoji priča da su govorili kako će, ako prežive rat, na Čorkovači kupiti komad zemlje i napraviti ranč, gdje bi provodili većinu svog vremena.
Rat je, međutim, imao drugačiji plan.
Prošli su kroz mnogo toga zajedno. Komandant se uvijek mogao osloniti na Mehinu procjenu, jer su njegove informacije, kao operativca bezbjednjaka, često bile ključne. Znali su koliko je važan spoj sa Hrvatskom vojskom – to je za njih bilo pitanje opstanka.
Nažalost, 5. august ugasio je njihove snove.
Kao i tokom cijelog rata, bili su blizu jedan drugom i tog dana. Komandant je krenuo u susret Mehi, a Meho u susret komandantu. Nisu stigli – poginuli su u neposrednoj blizini jedan od drugog, na šumskom putu, u rejonu Vjenca.
Mnoge su puteve zajedno prošli, ali ovaj nisu. Da su se sreli, vjerovatno bi uslijedio stisak ruke, zagrljaj i riječi: “Naša je, ako Bog da, BiH. Uspjeli smo.”
Danas, kada stanete pred njihova dva nišana, osjetite kako je na tom mjestu sve stalo – kao da je prestalo živjeti. Ostala je tišina, ponos i sjećanje na dva heroja koja su svoj život dala za slobodu.