Poznato je da smo mi Bošnjaci narod kratkog pamćenja. Zaboravljamo lahko, i to nas je skupo koštalo kroz historiju. Ipak, postoji jedan bosanski Srbin koji nas, htjeli mi to ili ne, svakodnevno podsjeća na sve strahote, patnje i poniženja koje smo kao narod preživjeli prije tri decenije. Taj čovjek je Milorad Dodik.
Ne, Bosna i Hercegovina nije u krizi. Domovina je opstala kroz mnogo veće oluje i opstajat će i dalje, ali jeste u dubokoj krizi bošnjački narod. Od preseljenja rahmetli Alije Izetbegovića, nismo imali vođu koji bi nas poveo putem dostojanstva, ponosa i zajedničke vizije. Od 2001. godine tapkamo u mjestu bez plana, bez pravca, bez liderstva. Vrlo je teško da jedan narod u tako kratkom vremenu iznjedri još jednog lidera poput predsjednika Alije. Ali ono što možemo i moramo jeste da se pogledamo u ogledalo, da preispitamo svoje redove i konačno okrenemo sami sebi jer dok čekamo vođu, moramo postati svjesni da vodstvo počinje od pojedinca, iznutra, iz naroda.
U ratu smo imali jedni druge. Vjerovali smo, poštovali, čuvali leđa. Danas? Danas ne volimo ni sebe, a kamoli svoju državu. A ta država, Bosna i Hercegovina, nije običan komad zemlje to je prostor na kojem je ubijeno, prognano i silovano preko 100 000 bošnjačkog naroda. To je rana koja još uvijek krvari po brdima Prijedora, Foče, Vlasenice, Šipova, Sarajeva, Bijeljine i svih drugih mjesta gdje su Bošnjaci sistemski ubijani, progonjeni i ponižavani jer su samo nosili muslimanska imena. Zaboravljamo svoje šehide, zaboravljamo genocid u Srebrenici. Toliko zaboravljamo da mnogi gradovi u našoj vlastitoj zemlji nemaju ni ulicu koja nosi ime tog simbola genocida. A dok mi šutimo i okrećemo glavu, u svjetskim metropolama se nazivaju ulice, te podižu spomenici u znak sjećanja. Pariz ima ulicu Srebrenice, dok mnogi gradovi u Bosni i Hercegovini s bošnjačkom većinom nemaju!
Našu kolektivnu amneziju svakodnevno razbija Milorad Dodik. Njegova retorika, negiranje genocida i otvorena mržnja prema Bosni i Bošnjacima, koliko god bolna bila, postaje podsjetnik da ne smijemo zaboraviti ni prošlost, ni žrtve, ni borbu. I zato mu, paradoksalno, hvala. Hvala što nas podsjeća na ono što mi sami često biramo da zaboravimo. Nemojmo da nam prvi osjećaj kad se ujutru probudimo bude mržnja prema samima sebi, prema svom imenu, vjeri i narodu. Ne okreći glavu od onoga što si. Ne stidi se onoga što je tvoje. Opameti se, narode bošnjački došao je vakat jer ukoliko nastavimo na ovakav način provoditi politiku ostat ćemo bez domovine Bosne i Hercegovine.