Bosna i Hercegovina svakodnevno klizi ka institucionalnom rasulu, s jedne strane pod konstantnim nasrtajima Milorada Dodika na ustavni poredak, s druge strane svjedočimo tihom, ali jednako opasnom političkom manevru u režiji Nermina Nikšića. Premijer Federacije BiH, koji je došao na vlast kroz nametnute ustavne promjene zaobilazeći obaveznu saglasnost potpredsjednika Federacije iz reda Bošnjaka – danas se predstavlja kao glas razuma i napretka. Ipak, stvarnost otkriva nešto sasvim drugo.
Nikšić, vođa SDP-a koji tvrdi da želi „izbaciti nacionalne stranke iz vlasti kako bi zemlja krenula naprijed“, nalazi se u političkom braku upravo s HDZ-om i SNSD-om, strankama koje po svojoj prirodi i djelovanju jesu nacionalne, ali prije svega secesionističke. HDZ već decenijama uporno blokira procese u Federaciji dok SNSD otvoreno negira državu BiH i prijeti secesijom već nekoliko desetljeća. Kako se u toj računici HDZ i SNSD ne ubrajaju među „nacionalne“, ali SDA da, ostaje pitanje na koje ni sam Nikšić ne nudi jasan odgovor. Jasno je da je SDP-ov premijer svojevrsni politički instrument u širem planu eliminacije SDA sa svih nivoa vlasti – bez obzira na izbornu volju naroda. SDA je, sviđalo se to nekome ili ne, stranka s najviše glasova i najdubljim korijenima među bošnjačkim biračima. Umjesto da se vodi principima demokratske reprezentacije, Nikšićeva vlada i njegovi partneri pribjegavaju trgovini mandatima, prekomjernom zbrinjavanju kadrova, te ucjenama unutar kantonalnih skupština, sve s ciljem održavanja vlasti do kraja mandata na Federalnom nivou.
Pitanje koje se nameće nije više hoće li BiH krenuti naprijed, već – kuda nas vodi vlast koja se temelji na političkom inžinjeringu, lažnim obećanjima o „nacionalno neutralnoj“ politici i otvorenom savezništvu s akterima koji djeluju protiv same države? U trenutku kada Dodik najavljuje otcjepljenje, a HDZ ucjenjuje izbornim zakonom, Nikšićev SDP šuti, samo da bi zadržao nekoliko ministarskih fotelja i par direktorskih mjesta u državnim firmama. Nermin Nikšić nije alternativa – on je simptom dubljeg problema u bosanskohercegovačkoj politici: vladavine forme bez suštine, demokratije bez principa i koalicija bez vrijednosti. Njegova misija nije reforma, već eliminacija političkog protivnika pod mantrom „probosanskog pluralizma“.
Ako je ova vlast „Nova“, šta nas čeka poslije nje? Još jedna „Neka“, bez kompasa, vođena ličnim interesima, a ne interesima države?