Bilo je to prije 30 godina. A kao da je bilo jučer – sjećanja naviru, svaki detalj urezan je u pamćenje.
Zajedno sa saborcima, bio sam na borbenim položajima već 36 dana bez prekida. Planirali smo se malo odmoriti, otići kućama, vidjeti naše porodice… ali tada počinje ofanziva Vojske Republike Srpske na Bihaćki okrug – pod kodnim nazivom “Spržena zemlja”, 19. jula 1995. godine.
Na nas su „udarile“ združene snage bosanskih Srba, Srba iz Republike Hrvatske i paravojne formacije Fikreta Abdića. Njihov cilj je bio jasan – presjeći Bihaćki okrug na dva dijela i otvoriti put za potpuni pokolj.
Da su uspjeli, doživjeli bismo novu Srebrenicu.
Ali nisu računali na ono najvažnije – da mi branimo svoje kuće, svoju djecu, roditelje, svoju Bosnu i Hercegovinu.
U Krivaji, općina Cazin, gdje sam se zatekao, pružali smo otpor agresoru. Iako brojčano, tehnički i materijalno nadmoćni, nisu mogli slomiti naš duh.
Agresor je neprestano dovlačio pojačanja i tehniku. A mi smo – odolijevali.
U jednom trenutku, kolona od 40 tenkova krenula je prema nama. Dobili smo naređenje za povlačenje. Dok su se naši vojnici povlačili ka novim linijama, ja sam razmišljao brzo – tenkovi moraju ovim putem, moram pokušati zaustaviti prvog.
Zajedno sa nekoliko suboraca postavili smo BST iza okuke. Sakrili smo se u visoku travu, neprimijećeni, čekali. Tenkovi su turirali, lomili šumu. Srce lupa. U ruci malo granata – svaka se mora iskoristiti s preciznošću.
Kada se tenk pojavio iz okuke, bili smo oči u oči. Pogodio sam ga ispod kupole. Gori.
Tada nastaje pakao. Rafali, eksplozije, borba prsa u prsa.
Drugi tenk ispaljuje direktno u BST. Eksplozija. Obliven sam krvlju, kotrljam se niz padinu. Ranjen sam. U glavi mi bratov sin – beba kojoj sam mahao kad sam odlazio na položaj. Pitao sam se hoću li ga ikad više vidjeti. Hoću li ikad više vidjeti taj osmijeh…
Pao sam. Iz trećeg pokušaja uspio sam doći do naših jedinica. Momci su me izvukli. Preživio sam.
Tog dana – uništili smo sedam i zaplijenili jedan tenk. Tog dana smo pokazali da je hrabrost veća od svih tenkova.
Zahvaljujem se našim komandantima, suborcima iz Petog korpusa Armije RBiH i pripadnicima MUP-a.
Volim te, Bosno i Hercegovino.