Prije nego što smo imali „pravo na mišljenje“, imali smo djecu koja su umirala od kašlja.
Istočna Bosna, početak 1950-ih.
Hripavac. Magareći kašalj. Djeca se guše, cijene, grče kao u padavici.
Bebe umiru. Starija djeca kašlju kao da psi laju.
Sirotinja. Rat tek završio.
Jedna straha ode — druga dođe.
Država šalje pomoć.
Mladog doktora Ismaila Hadžiahmetovića. Zelenog, neiskusnog.
Uz njega starog, prefrigangog doktora — izvađenog iz zatvora.
Na konjima.
Uz njih četiri milicajca pješice.
Još prije sela čuju kašalj.
Ne vidiš djecu — čuješ ih.
Ljekari spavaju u bijedi i smradu.
Da ih stjenice ne pojedu, noge kreveta stoje u lavorima s vodom.
Tako je bilo tad.
Devet godina kasnije počinje organizirano cijepljenje.
Hripavac nestaje.
Iskorijenjen.
Ali onda dolazi „pravo na mišljenje“.
Roditelji odlučuju da ne moraju cijepiti djecu.
Jer je neki doktor prije 20 godina rekao da je cjepivo štetno.
Kasnije je priznao da je lagao zbog para.
Ali mišljenje ostade.
I hripavac se vrati.
Evo i morbila.
TBC već imamo.
Šta je sljedeće?
Pa da opet procjenjujemo mišljenjem
hoćemo li stavljati noge kreveta u lavore s vodom.
Ovo više nije pitanje medicine.
Ovo je politička odluka.
Je li „pravo na mišljenje“ važnije
od prava djeteta na život?
Komentirajte, zanima me.
Zdravi bili‼️
