Irfan Čengić nije došao na kongres SDP-a. Jedan od najglasnijih predstavnika tzv. “nove generacije” odlučio je ostati po strani baš onda kad bi, navodno, trebalo voditi političku borbu unutar stranke. Da li zato što više ne vjeruje svom predsjedniku Nikšiću? Ili zato što želi glumiti opoziciju u vlastitoj stranci, ali bez stvarnog rizika? Ili je možda preokupiran poništenom diplomom, o kojoj režimski mediji naklonjeni vladajućih koaliciji od sarajevskih portala do kvazi analitičara, upadljivo šute, kao da se ništa nije dogodilo?
U isto vrijeme, Nermin Nikšić, čovjek bez harizme i bez osjećaja političke odgovornosti, mirno sebi produžava mandat do marta 2027. godine, kao da se ništa sporno ne događa u domovini Bosni i Hercegovini. U njegovom svijetu, sve je stabilno: stranka bez ideje, kadrovi bez autoriteta i birači bez povjerenja. U toj konstrukciji, mjesto ima i Vojin Mijatović, koji se ponaša kao SDP-ova verzija reality zvijezde, a ne političar zadužen za ozbiljne procese u Federaciji BiH.
U državi gdje Milorad Dodik prijeti secesijom, gdje se sigurnosna i politička kriza produbljuje iz sedmice u sedmicu, SDP građanima nudi šutnju i svakodnevna zaduženja u FBiH te nudi indirektni nastavak partnerstva sa onima koji otvoreno negiraju državnost Bosne i Hercegovine.
A gdje je u cijeloj priči Denis Bećirović? Član Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda, izabran glasovima onih koji su još vjerovali da SDP ima kičmu i viziju za bolje sutra. Bećirović se pretvorio u nijemog posmatrača. Umjesto državničkog autoriteta, nudi oprezne, sterilne izjave. Političku korektnost koja ne vrijeđa ni Dodika, ni Čovića, a ni Nikšića. Neki će njegov izostanak s kongresa opravdavati službenim putovanjem u New York. Ali zar se kongres stranke, najveći politički događaj za jednog njenog člana, morao održati baš onda kada član Predsjedništva nije mogao prisustvovati? Ili je to bio unaprijed dogovoren izgovor, praktična distanca kako se ne bi morao ni oglasiti?
U ovakvom SDP-u nema mjesta za istinu. Ima mjesta samo za ravnotežu između fotelje i šutnje. Kongres je prošao bez vizije, bez konflikta, ali i odvažnosti prisutnih delegata. I zato je Čengićevo odsustvo simbolično, nije on protestovao, on se jednostavno uklopio u sivilo koje vlada tom strankom već dvije decenije. Vrijedi se prisjetiti jednog starog trenutka iz povijesti stranke. Na kongresu iz 1997. godine, Nijaz Duraković je tadašnjem novoizabranom predsjedniku Zlatku Lagumdžiji, kao i svim delegatima u lice rekao: “Izabrali ste kako ste i režirali.” Bio je to govor čovjeka s kičmom, ali i govor osobe kojem je domovina Bosna i Hercegovina bila u srcu. Danas, dvadeset i nekoliko godina kasnije, postavlja se pitanje: gdje su sada Denis Bećirović i Irfan Čengić? Imaju li snage da dođu na kongres i kažu istinu u lice rukovodstvu? Imaju li hrabrosti, mudrosti i integriteta da kao Duraković pokažu zube i stanu na stranu principa, a ne pozicije? Jer, ako se ne slažeš s rukovodstvom reci to. Ako ne želiš biti dio politike u kojoj je Dodik partner, a država predmet trgovine istupi. Sve drugo je kukavičluk.
SDP se pretvorio u stranku koja ne zna ni šta hoće, ni kome se obraća. Socijaldemokratija je svedena na borbu za pozicije. A Dodik? On ne mora ni govoriti, njegovi partneri u Sarajevu rade sve za njega. Na kraju, SDP neće biti srušen spolja jer će se uništiti iznutra šutnjom i mnogim kalkulacijama, odnosno pristankom na sve što je pogubno za državu Bosnu i Hercegovinu.